Ključne riječi:
nuklearna energija Hrvatska, nuklearni zakon RH, nuklearni program Hrvatska, mali modularni reaktori, dekarbonizacija energetike
Uvod
Hrvatska do sada nije imala zakon koji bi eksplicitno i cjelovito uređivao primjenu nuklearne energije u civilne svrhe. Postojali su propisi o radiološkoj i nuklearnoj sigurnosti, ali nije postojao zakon koji bi uopće priznao da država razmatra vlastiti nuklearni program.
Konačni prijedlog Zakona o primjeni nuklearne energije u civilne svrhe to mijenja. Ne zato što sutra počinje gradnja elektrane, nego zato što se prvi put formalno kaže: da, Hrvatska razmatra nuklearnu energiju kao dio dugoročne energetske strategije.
Što zakon formalno uvodi
Zakon ne donosi tehničke norme, lokacije ni projekte. On donosi okvir, i to na tri razine:
– političku i stratešku – nuklearna energija definira se kao tehnologija od interesa za Republiku Hrvatsku u kontekstu energetske sigurnosti, dekarbonizacije i stabilnosti elektroenergetskog sustava
– institucionalnu – uspostava nuklearnog programa uvjetovana je izradom studija, analiza i stručnih podloga uz oslanjanje na postojeći regulatorni sustav
– vremensku – planiranje do 2040. godine uz cilj da nuklearni izvori sudjeluju s najmanje 30 % u ukupnom opterećenju elektroenergetskog sustava
To je najkonkretnija brojka u cijelom tekstu zakona.
Mali modularni reaktori: realnost ili formulacija
Zakon jasno favorizira male modularne reaktore (MMR / SMR) te spominje i mikro-reaktore. Razlozi su pragmatični:
– manji prostorni i infrastrukturni zahtjevi
– lakša integracija u postojeći elektroenergetski sustav
– mogućnost proizvodnje topline, vodika i procesne energije
Istodobno, zakon uvodi važan sigurnosni filter: prihvatljive su samo tehnologije koje već imaju referentnu elektranu u pogonu. Time se isključuju eksperimentalni i isključivo konceptualni projekti.
Lokacije, ali bez imenovanja lokacija
Zakon govori o odabiru lokacije, ali namjerno ne navodi nijednu. Umjesto toga propisuje kriterije:
– seizmička sigurnost
– dostupnost vode za hlađenje
– procjena utjecaja na okoliš
– stabilnost elektroenergetskog sustava
Drugim riječima, zakon ne rješava politički osjetljivo pitanje lokacije, nego stvara pravni okvir da se o tome uopće može voditi smislen i zakonit postupak.
Ljudski resursi: stvarni usko grlo
Jedna od najrealnijih, a najmanje atraktivnih točaka zakona odnosi se na ljudske potencijale.
Zakon eksplicitno prepoznaje potrebu za:
– izmjenama obrazovnih programa
– dugoročnim planiranjem kadrova
– međunarodnom suradnjom i prijenosom znanja
Bez sustavne edukacije i kritične mase stručnjaka, nuklearni program ostaje teorijska mogućnost, a ne operativna opcija.
Što zakon svjesno ne rješava
Važno je naglasiti i ono što zakon namjerno ne radi:
– ne donosi odluku o gradnji nuklearne elektrane
– ne definira financijski model
– ne rješava pitanje javnog prihvaćanja
– ne ulazi u tehničke detalje zbrinjavanja radioaktivnog otpada
To nisu propusti, nego logična posljedica činjenice da se radi o okvirnom, a ne projektnom zakonu.
Zaključno
Ovaj zakon ne znači da Hrvatska sutra ulazi u nuklearnu energetiku. Znači da se prvi put institucionalno priznaje da bez nuklearne komponente nema ozbiljne rasprave o dugoročnoj energetskoj sigurnosti i dekarbonizaciji.
Za struku je to važan pomak.
Za javnost – početak rasprave.
Za politiku – obveza da sljedeći koraci budu temeljeni na činjenicama, a ne na parolama.